Muhammed, a.s., čista i nedirnuta ploča ljudskog poimanja

Božije odluke se ne mogu istraživati. One su takve kakve jesu i mogu se prihvatiti ili ne prihvatiti. Kada su prvaci sinova Israilovih zatražili od svog vjerovjesnika da im postavi vladara kako bi se borili, Allah, dž.š., odredi Taluta. Oni su zavapili: “... Odakle da nam još on bude vladar kad smo mi prijeci od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato...” našto vjerovjesnik mirno odgovara: “Allah je njega da vam vlada izabrao.” U nastavku kur‘anskog kazivanja slijedi i objašnjenje, ali je moglo i izostati jer je to Allahov odabir pa ili neka prihvate ili, na svoju štetu, ne prihvate buduci se u Božije znanje se ne može sumnjati. Božiji kriterijumi kod odabira nisu po ljudskim parametrima vrjednovanja. Slicna je bila reakcija kod jevrejskih velikodostojnika naspram Isaa, a.s. Na slican nacin su zateceni mekkanski velikaši kod odbira Muhammeda, a.s., za Božijeg poslanika.
Siroce, siromašan, a usto nepismen, nije im bio prihvatljiv za ulogu koja mu je dodijeljena. Roden je u neciviliziranoj sredini, u jednom opskurnom i tužnom vremenu, njemu još tužnijem, buduci da je rano ostao siroce bez ijednog roditelja. Stoga o njegovoj naobrazbi, do koje se, u to vrijeme, slabo držalo, nije bilo ni govora. Citati i pisati nije ucio, sa ucenim ljudima, tada rijetkim, nije se družio, poeziji, u to doba razvijenoj, nije bio naklonjen, šta više ju je kao pagansku prezirao. Neke predaje govore da je kao djecak kontaktirao sa nekim svecenicima, izvjesni Behira, što ništa ne mijenja u pogledu njegove naobrazbe. Na temelju kur‘anskog kazivanja opšte prihvacen stav svih islamskih autoriteta je da je Poslanik, a.s., bio nepismen. Ovako ne misle brojni orijentalisti, uglavnom kršcanske provinijencije, ali i drugi. U svom tendencioznom pristupu proucavanja islama kroz njegove primarne izvore u cilju iznalaženja grješaka, najcešce su ih nijekali; Kur‘an kao objavu, a Hadis kao autenticnu rijec i praksu Poslanika, a.s. U svom pogovoru prijevoda Kur‘ana od Besima Korkuta Sulejman Grozdanic piše: “Tekst Kur‘ana predstavlja zbirku propovijedi i govora jedne krupne istorijske licnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unaprijed više i dalje od drugih,...” Interesantno je primijetiti da za Hadis koji pripada Poslaniku, a.s., u rijeci i praksi kažu da je izmišljen, a sami mu imputiraju Kur‘an. Jasno, rijec je o arogantnom podvaljivanju za postizanje odredenih ciljeva. Pošto se bave naucno-istraživackim radom i hvale “nepristrašnošcu” potrebno je pribaviti ubjedljiv ton svojim naucnim tvrdnjama pa ce slicno Grozdanicu euforicno izricati: “Tekst Kur‘ana predstavlja zbirku propovijedi i govora jedne krupne istorijske licnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unaprijed više i dalje od drugih, mislioca koji je pronikao u najtamnije dubine duha svog naroda...” Buduci da je nemoguce da bilo kakavu knjigu može napisati nepismena osoba, on je za njih odjednom vizionar i mislilac i to ne bilo kakav vec genije, a sve u cilju opovrgavanja Kur‘ana kao objave, a njega kao poslanika. Pokušavali su dokazati da je Kur‘an rezultat duge kontemplacije nad, sebi, postavljenim ciljem. Ove tvrdnje ne mogu podnijeti ni površnu historijsku kritiku koja bi dala bilokakav argument da se povjeruje u njih.

Ljudski nosilac Božije poruke mora biti čist i neokaljan

Ovakav stav posebno zacuduje kada dolazi od strane kršcana koji vjeruju da je Isus plod bezgriješnog zaceca... Dovoljno je saciniti morfološku upotrebu izmedu islama i, recimo, kršcanstva da bi se shvatilo zašto je Poslanik morao biti nepismen i zašto covjek, koji metafizicki i intelektualno razumijeva religiju, mora ili prihvatiti religiju kao takvu, da je, u cjelosti izvorna tradicija, ili biti u opasnosti intelektualne nedosljednosti ili duhovne hipokrizije”, kaže Sejjid Husejn Nasr pa dodaje, “Rijec Božija u islamu je Kur‘an; u kršcanstvu to je Krist. Nosilac Božije Poruke u kršcanstvua je Djevica Marija; u islamu to je duh Poslanika. Poslanik mora biti nepismen na isti nacin kao što i Djevica Marija mora biti djevica. Ljudski nosilac Božije poruke mora biti cist i neokaljan. Rijec Božija može jedino biti zapisana na cistoj i “nedirnutoj” ploci ljudskog shvatanja... Ne može se bilo kojom logikom odbaciti nepismena narav Poslanika i u isti mah prihvatiti i braniti djevicanstvo Marije... Nepismena narav Poslanika pokazuje kako je ljudski recipijent potpuno pasivan pred Bogom. Da ovakve cistote i djevicanstva duha nema, Božija Rijec postala bi, u izvjesnom smislu, okaljana na cisto ljudskim znanjem i ne bi bila prezentirana covjecanstvu u svojoj prvobitnoj cistoti. Poslanik je bio naprosto pasivan pred objavom koju je primao od Boga. On nije ništa svoje dodavao ovoj objavi. On nije napisao bilo kakvu knjigu nego je samo Svetu Knjigu prenosio covjecanstvu.”
I kako god je Poslanik, a.s., morao biti nepismen takva je morala biti sveta zemlja i sveti jezik, ali i stanovništvo kao primateljka završnog objaviteljskog pohoda Božijeg, samo djevicanska cistoca, nedirnuta bilo kakvim uticajima s vana koji su bili toliko mali da su zanemarivi. Cak je i višebožacka religija bila u funkciji cuvanja te cistoce od prodora civilizacijskih, a nadasve religijskih utjecaja. Svuda je vidljiva Božanska priprema, sve stavljeno u službu nadolazeceg Bogojavljanja pa cak i mnogoboštvo sa svom svojom oprjecnošcu cistom nebeskom monoteizmu. Baš sve je bilo stavljeno u službu Božije odredbe koja je morala biti ispunjena. U prilog ovom, interesantno je razmišljanje Hofmana u kojem stoji: “Samo na Arabijskom poluotoku u udaljenom, historijski skoro nepoznatom Hidžazu, u zaledu tadašnje svjetske politike (civilizacije) mogao se islam konsolidirati kao nova, ideologijska država, prije nego je i jedna od dviju sila mogla i pomisliti na napad.” Nešto slicno istice Safijjurrahman El-Mubarekfuri na stranicama Zapececenog napitka kada kaže: “Prirodni sustav tla je pustinjski pijesak, bez ikakvih prirodnih bogatstava koja bi mamila strance da ga koloniziraju. Arabijski poluotok je zbog toga ostao nepokoren i zašticen sam sobom od najstarijeg doba do danas. Zbog toga su i stanovnici ovog poluotoka ostali uvijek slobodni i nepokoreni i pored toga što su granicili sa najvecim imperijama svijeta: Vizantijom i Perzijom”.

Nazad