Fragmenti iz života Ebu Hanife

         
    Puno ime Ebu Hanife je En-Nu’man bin Sabit bin Zevti El-Farisi.(1) Rodjen je 80. godine po hidzri u Kufi, Iraku, u perzijanskoj porodici dobro poznatoj po trgovini svilom.

Umro je, saglasili su se gotovo svi historicari, 150. godine u zatvoru, i to nakon sto je odbio da bude postavljen kadijom Bagdada(2). Postoje, medjutim, druge, doduse slabe i kod mnogih neautenticne, predaje koje govore da ga je halifa El-Mensur (158), nakon sto je odbio da bude imenovan kadijom, zatvorio i onda otrovao. Ili ga je otrovao zbog javnog i glasnog podbadanja i huskanja masa da participiraju u pobuni Ibrahima bin Abdullaha (145) u Basri 145. godine. U trecim pak predajama stoji da je pretrpio bolne muke zbog odlucnog i ustrajnog odbijanja ponudjene mu kadijske sluzbe, ali da je nakon toga pusten. Umro je poslije svega u svojoj kuci prirodnom smrcu.(3)Otac Ebu Hanife, Sabit, nije bio nikada rob kao sto je bio slucaj sa brojnim Perzijancima. Bio je slobodan, bogat trgovac svilom i cvrst vjernik. Dok je jos bio mali, imao je jedinstvenu priliku da sretne Aliju ibn Ebi Taliba (40) koji je pri tom susretu zamolio Allaha dz.s. da mu i njegovom potomstvu podari abundantno blagostanje i srecu.(4) Takodje se prenosi da je Ebu Hanifin djed poklonio Aliji paluze za jedan od perzijskih praznika, najprobabilnije za novu godinu.(5) Ovako nesto u ondasnje vrijeme zasigurno su mogle ciniti samo bogate i dobro razglasene familije.
Ebu Hanifa je stigao ashaba Enesa ibn Malika (93) i osobno se jos kao dijete u nekoliko navrata sucelio s njim kada bi ovaj okazionalno dolazio u Kufu(6). Neki medjutim drze da je stigao cetiri ashaba: Enesa ibn Malika i Abdullaha ibn Ebi Evfaa u Kufi; Sehla ibn Sa’da Es-Sa’idija u Medini; i Ebu Et-Tufejla ‘Amira ibn Vasila u Mekki, ali nijednog od njih nije sreo, niti je tradirao od njih. U nekim dosta pretjeranim i stoga neprihvatljivim predanjima, a koja se najcesce pripisuju nekim njegovim fanatickim sljedbenicima, stigao je numerne ashabe koje je licno cuo i prenio od njih.(7)
Ebu Hanifa je jedan od cetiri velika imama cije mezhebe u fikhu danas vecina muslimana slijedi. Ostala tri imama su Malik ibn Enes (179), Muhammed ibn Idris Es-Safi’i (204) i Ahmed ibn Hanbel (241). Ebu Hanifa je ucio i stekao znanje kod onda najeminentnijih islamskih pravnika i muhaddisa, a posebno od onih u Iraku. Od njega su kasnije uzeli fikh mnogi, od kojih su neki uzivali zavidno pocastvovan status u drzavi.(8) Ukazacemo samo na Ebu Jusufa (172) i Muhammeda (189), dvojicu vrhovnih kadija u abbasijskoj drzavi koje su vladari imenzno uvazavali. Zahvaljujuci njima, hanefijski mezheb se brzo prosirio i postao oficijelnim fikhskim mezhebom u mnogim krajevima islamske drzave.
Prije aktivnog bavljenja fikhom, Ebu Hanifa je kao mladic bio zaokupljen trgovinom svilom slijedeci time utrtu praksu svojih predaka. Imao je zato vrlo malo kontakta sa naukom i ulemom. No, to je bilo sasvim dovoljno da impresionira one oko sebe svojim nesvakidasnjim darom za naukom. O ovome veli Ebu Hanifa: “Prosao sam jednom pored Amira Es-Sa’bija (103) koji me zovnu i rece: “Koga ti obicno posjecujes od uleme? Rekao sam mu: “Nikoga, slabo sam uopste zainteresovan za nauku i ulemu. Ja sam vazda na pijaci, tamo radim.” Rekao mi je: “Vidim u tebi ekstraordinarnu bodrost i zivost, i zato ti sugerisem da se pocnes okretati nauci i onima koji su dobro u nju upuceni.” Ovo je bila startna tacka, priznaje Ebu Hanifa, da se pocne ozbiljnije baviti naukom.(9) Ali, kojom naukom, pitamo se. Mogao se baviti jednom od tri slijedece u ono vrijeme najdominantnije islamske naucne discipline: ‘ilm el-kelam (dogmaticka, spekulativna ili skolasticka teologija), hadis Bozijeg poslanika a.s. i fikh. Iz mnostva, nerijetko medjusobno proturjecnih predaja po ovom pitanju, da se izvesti konkluzija da se Ebu Hanifa punim entuzijazmom prvo latio ‘ilm el-kelama. Mislio je da je to nejkreposnija i najkorisnija, kako osobno za njega tako i za cijelo drustvo, naucna disciplina. Kasnije je ovako priznao: “Data mi je moc polemisanja pa sam inicijalno proveo dugo vremena neumorno prakticirajuci ‘ilm el-kelam. Parnicio sam se s razlicitim grupacijama (Irak je bio kolijevka ove nauke i nesporno najzapazenije stjeciste metekellimuna) braneci odredjene doktrine. Basra je bila najzesci centar gdje su se neprestano prelamala koplja mnogih rivala predstavnika razlicitih sekti. To me je ponukalo da je u kratkom periodu posjetim preko dvadeset puta. Diskutirao sam najvise i najintenzivnije sa haridzijskim sub-sektama kao sto su Ebadije i Saferije. Neuzdrmano sam smatrao da je ‘ilm el-kelam zbilja najizvrsnija islamska nauka. Medjutim, nakon izvjesnog vremena, kada sam ozbiljno kontemplirao, shvatio sam da se nasi prethodnici, ashabi, nisu nikako upusatli u ovakave rasprave - cak su ih kategoricki osudjivali -, a bili su znaniji od nas i sposobniji da to cine. Spoznao sam da su zauzvrat izucavali podrucje serijata i fikha; ucili su srcano i druge poducavali; uzajamno su konfrontirali nove bez presedana probleme u islamskoj zajednici i zajedno davali serijatske pravne odgovore na njih. Eto takvi su bili nasi prethodnici. Posto mi se sve ovo izbistrilo, okrenuo sam se njima i onome sto su oni radili. Adoptirao sam njihov model. Uvidio sam da zastupnici ‘ilm el-kelama ne posjeduju karakteristike i svojstva ashaba, a niti su im metode djelovanja kao kod njih. Oni su nezgrapni ljudi, naprasita i svirepa srca, i svejedno im je sto su cesto u ociglednoj suprotnosti sa Kur’anom, sunnetom i praksom selefa. Nemaju dovoljno suzdrzanosti i bogobojaznosti...”(10)
Zbog Ebu Hanifine aktivne participacije u burnom dijalektickom ‘ilm el-kelamskom ratu, optuzivan je od strane svojih neprijatelja da je bio murdzia(11), zatim dzehmija(12), te da je zagovarao da je Kur’an kreiran. Istina ove optuzbe su artikulisane ni zbog ceg drugog do zbog izgarajuce zelje nekoliko individualaca ili grupa da se osteti i sroza reputacija Ebu Hanife kao renomiranog znalca i imama u fikhu za koga je nekoliko decenija nakon njegove smrti Es-Safija rekao: “Ljudi ovise o Ebu Hanifi u fikhu.(13)” Sufjan Es-Sevri (161) je za njega rekao: “Ebu Hanifa je bio najznaniji pravnik na zemlji u svom vremenu.(14)” Abdullah ibn Mubarak (181) je similarno iskazu Sufjana Es-Sevrija rekao: “Ebu Hanifa je doista bio najznaniji pravnik na cijeloj zemlji.”(15) O vrlinama i pohvalnim djelima Ebu Hanife jos se iznosi da je svaku noc ucio placuci Kur’an; cetrdeset godina je klanjao sabah s jacijskim abdestom; proucio je Kur’an na lokaciji gdje je docnije umro najmanje sedam hiljada puta itd.(16) Jednom je Ebu Hanifa usnio iskopan mezar Bozijeg Poslanika a.s.. Kada se probudio poslao je ko ce zatraziti objasnjenje od Muhammeda Ibn Sirina (110), ondasnjeg famoznog komentatora snova. Ibn Sirin je prokomentarisao: “Ko je usnio ovaj san bice obasut znanjem kao niko prije njega. (17)” Zato bi bilo najpovoljnije odbaciti spomenute optuzbe izjavama licno Ebu Hanife, a koje su univerzalno prihvatili gotovo svi islamski historicari i zivotopisci.
Po pitanju prve optuzbe da je bio murdzia, Ebu Hanifa je ovako proklamisao u svojoj tezi “El-Fikh el-ekber”: “Mi ne tvrdimo da grijesi ne stete vjerniku; niti tvrdimo da on nece biti bacen u vatru; niti tvrdimo da ce u njoj vjecno ostati, iako je grijesan kao jedan od pravovjernih napustio ovaj svijet. Takodje ne tvrdimo - kao sto MURDZIE cine - da ce nasa dobra djela obavezno biti ukabuljena a pokudjena obavezno oprostena. Ali, mi pouzdano tvrdimo kada covjek uradi neko dobro djelo ispunivsi sve njegove klauzule tako da ono bude slobodno od bilo kakvih poroka i mana, ne ponistivsi ga nevjerstvom, apostazijom ili nemoralom doklegod ne napusti ovaj svijet kao vjernik - Allah dz.s. mu ga zasigurno nece zanemariti, primice mu ga i adekvatno ga nagraditi. Sto se tice ruznih i omrznutih djela, izuzev sirka i nevjerstva, za koje se njhov izvrsilac nije pokajao sve do svoje smrti kao jedan od pravovjernih - ona ce biti ovisna o Allahu dz.s.: ako htjedne kaznice ga u vatri, a ako htjedne oprostice mu i nece ga kazniti.”(18)
Sto se tice druge potvore da je bio dzehmija, slaba je i neosnovana, jer je dobro znano da je Ebu Hanifa polemisao o koncepciji imana sa Dzehmom ibn Safvanom, zacetnikom Dzehmija. Na kraju ga je porazio i okrivio za nevjerstvo i apostaziju.(19)
A sto se tice trece izmisljotine da je propagirao stvorenost Kur’ana, i ona je krajnje slaba. Naime, dovoljno je prononsirano da je Ebu Hanifa afirmirao bespocetnost Kur’ana. U njegovoj tezi “El-Fikh el-ekber” stoji: “Kur’an je Boziji govor, ispisan na stranicama, prezerviran u memoriji, iscitavan jezikom, objavljen Poslaniku a.s.. Nase izgovaranje Kur’ana je stvoreno, dok Kur’an sam po sebi nije stvoren, od iskona je.”(20)
Ebu Hanifa je zivio i djelovao u emevijskoj i abbasijskoj drzavi. U prvoj je proveo 52 godine (80-132). To je bio period - a posebno onda kada je Ebu Hanifa intelektualno sazrijevao - deterioracije i konacnog pada emevijskog politickog establismenta. U drugoj je zivio 18 godina (132-150). To je bila faza tranzita vlasti iz emevijskog u abbasijsko okrilje, i jos faza konsolidacije vlasti u rukama Abbasija i njihovih politickih perzijanskih saveznika. U ovom clanku cemo pokusati analizirati politicke stavove Ebu Hanife prema emevijskim i abbasijskim vladarima.

EBU HANIFA I EMEVIJE
Emevije su bili u dzahilijjetu jedna od najbogatijih i najistaknutijih kurejsevickih familija kome je pripadalo militantno i politicko prvenstvo. Nakon dolaska Islama, bili su najzesci protivnici poslaniku a.s. i prvim muslimanima bojeci se da ce im ekspanzijom Islama i njegovih vrijednosti oslabiti socijalna pozicija, ekonomski interesi i politicka hegemonija. Medjutim, vecina njih je ipak obgrlila Islam, i to na dan liberiranja Mekke, kada im je Poslanik a.s. oprostio sva u proslosti uradjena zlodjela. Otada su kao novi clanovi po njih nove zajednice postepeno, ali nezapazeno, poceli uplivavati u neke drzavne poslove. Prvi ko ih je ozbiljno i sluzbeno introducirao u drzavnom aparatu bio je Omer ibn El-Hattab (23) koji je imenovao Mu’aviju ibn Ebi Sufjana (60) za guvernera Sirije. To je zaista bila inauguracija novog, zeljno ocekivanog, perioda za emevijski klan. Status im je vizibilno ojacao gotovo na svim poljima posto je hilafet presao u ruke Osmana ibn ‘Affana (35), takodje Emevije. Nakon krvolocnog ubistva Osmana 35. godine, odugovlacili su sa priznavanjem Alije, cetvrtog halife, sve dok ovaj ne rijesi pitanje ubistva svog prethodnika: ko je (su) toboze atentator(i) i kako mu (im) presuditi? Na kraju je 37. godine neminovno izbio krvavi rat na Siffinu izmedju dvije strane. U tom sukobu je Alija, unatoc inicijalnim napredovanjima, bio prevaren i izdan kako od strane numernih svojih boraca tako i od strane svojih protivnika predvodjenih Muavijom, odvec pretendenta na hilafet. Tri godine kasnije, i Alija je bio ubijen. To je samo dozvolilo Emevijama da brze i neometano ucvrste i prosire svoju vlast i influenciju na ostatak teritorija islamske drzave. Medjutim, Aleviti, clanovi Alijine familije koji su brojali 14 sinova i najmanje 17 cerki,(21) nisu se mogli pomiriti sa stvarnoscu. Nisu priznavali - izuzetak je svakako nekolicina kao sto je bio Hasan sin Alijin (50) - emevijske vlasti, niti su im davali prisegu na vjernost. Ovi su bili za njih nepravedni i tiranini sto nasilno u ime Islama otese vlast nad muslimanima od onih koji to vise zavredjuju, odnosno Alevita kao predstavnika poslanikove obitelji. Vlast se morala oteti po svaku cijenu, makar to bilo i proljevanjem krvi, i dati u prave ruke, tvrdili su. I nije se zato cuditi zasto su diljem historije emevijske vladavine sve veze izmedju Emevija i Alevita bile isprekidane. Oruzane pobune sirokih razmjera nisu bile rijetkost, ali iz kojih Aleviti vazda izlazise razbijeni, porazeni i nemilosrdno izmasakrirani.
Emevije su transformirali hilafet u monarhiju gdje se vlast nasljedjivala od oca na sina, i tako rotirala u jednoj familiji. Mnogi cisti i uzviseni islamski principi kao sto su sura (savjet), podredjenost svega, ukljucujuci i politiku, religijskim interesima, jednakost, opsta tolerancija i drugo, ovom su se promjenom suspendirali i zamijenili novim manje islamskim i do tada nepoznatim konceptima. Emevijska drzava je bila i ostala islamska s tim sto se desila nagla alteracija u stimulusu, kako se izrazi Ibn Haldun (808); nakon sto je on bio samo vjera i nista vise, iznenada se preinacio u sablju i fanaticki arapski patriotizam (asabijjah).(22)
Zbog ovakve obojenosti emevijskog rezima, razisla se ulema po pitanju da li im trema dati prisegu na vjernost ili ne treba; da li je najbolja solucija suradjivati sa njima ili se distancirati od njih. Neki su bili misljenja da je najprihvatljivija opcija kompromitovati i dati im prisegu na vjernost, zatim u ramovima vjerskih nacela kooperirati sa njima za opstu dobrobit islamskog ummeta. Oslanjali su se na fakt da je vecina odvec prihvatila Emevije, te da ovi doista ispunjavaju vecinu uvjeta za hilafet kao sto su srodstvo, Islam, punoljetnost i sloboda. Bojali su se nemira i, posljedicno tome, cijepanja jedinstva i solidarnosti medju muslimana. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Ibn Sihab Ez-Zuhri (124), ‘Ata ibn Ebi Rebbah (114), El-E’redz Abdur-Rahman ibn Hermez (117), Sulejman ibn Jesar (107) i drugi.(23)
Druga grupa uleme se nije bas slagala sa prvom, ali je pod pritiskom i prijetnjama ipak priznala emevijski politicki establisment i dala mu prisegu na vjernost(24). Uprkos tome, cijelo vrijeme su izolovani ostajali po strani odbijajuci da imaju ikakvu direktnu saradnju sa njima. Takodje su u vecini slucajeva odbijali da podrze krvave revolucije opozicije, ili ucestvuju u njima, odlicno znajuci da one, pored ogromnog i obilnog zla sto ih obavezno prati, ne donose nikome dobro: niti revolucionarima, niti vlastima, a ni muslimanskim masama. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Abdullah ibn ‘Abbas (68), Muhmmed ibn El-Hanefija (81), Abdullah ibn Omer (74), ‘Urvet ibn Zubejr (94), Seid ibn El-Musejjeb (94) i mnogi drugi.(25)
Treca grupa uleme pak nije nikako priznavala Emevije kao legitimne vodje muslimana. Egzistirali su mnogi drugi dosta kvalifikovaniji za nosenje tog bremena, tvrdili su. Dalje su insistirali da se stvar morala predati svim muslimanima, a nikako samo odredjenoj eliti iz istoga klana, na razmatranje. Stavise, suportirali su diferencijalnim sredstvima opoziciju i njene oruzane pobune anticipirajuci time promjene i dosta svjetliju buducnost na svim poljima. Nije bila rijetkost, medjutim, da i sami ucestvuju u tim pobunama. Najzapazeniji predstavnici ove grupe bili su Seid ibn Dzubejr (94), Amir Es-Sa’bi, Malik ibn Dinar (131) i mnogi drugi.(26)
I Ebu Hanifa je spadao u trecu grupu. Otvoreno je podrzavao Aliju i neke oruzane revolte njegovih potomaka protiv Emevija. Time je automatski optuzivao i diskreditirao Muaviju, Alijinog oponenta, i sve emevijske vladare nakon njega. Cak je proglasavao da je Alija bolji i od Osmana. Evo njegovih iskaza o tome: “Alija nam je drazi od Osmana.(27)” “Niko nije ratovao protiv Alije a da istina nije bila na strani Alije. Da ne bi Alije, niko nebi znao kako postupati u ratu protiv muslimana.(28)” Kada su ga upitali o “bici oko deve” 36. godine, odgovorio je: “Alija je pravedno postupio. On je naucio muslimane kako da se ophode kada moraju ratovati protiv muslimana prijestupnika i zlotvora.(29)” Za vrijeme ustanka Zejda ibn Alia ibn Husejna ibn Alia ibn Ebi Taliba (121) 121. godine, Ebu Hanifa je huskajuci narod da ga podrze govorio: “Pobuna mu je ravna Poslanikovom izlasku na Bedr da se suoci s musricima.” Receno mu je: “Ako je zbilja tako, zasto mu se i ti onda nisi pridruzio?” Odgovorio je: “Sprijecile su me stvari naroda koje mi povjerise na cuvanje.” U drugim predajama se jos navodi da je kazao: “Da bogdom znam da ga ljudi nece iznevjeriti i napustiti kao sto su mu iznevjerili i napustili oca, pridruzio bih mu se, jer je on doista istinski vodja (imam). Ali, ipak cu ga podrzati svojim bogatstvom.” Onda je poslao Zejdu deset hiljada dirhema i zatrazio od glasonose da mu objasni njegovu ispriku.(30)
Ovakvi stavovi Ebu Hanife prema Alevitima bili su zasigurno jedan od razloga zasto ga je Jezid ibn Omer ibn Hubejra (132), namjesnik halife Mervana ibn Muhammeda (132) - zadnjeg emevijskog halife - u Iraku, pozvao i ponudio mu da ga imenuje kufanskim kadijom(31). Mimo toga, ponudio mu je i poziciju upravitelja drzavne blagajne(32), te da cuva halifin zig pa da se nista vazno ne implementuje u drzavi doklegod za to ne dodje odobrenje ispod njegove ruke.(33) Jednostavno, nudio mu je bilo sta; nudio mu je mnogo toga da sam izabere sebi sta mu je najvise odgovaralo; bio mu je spreman ponuditi, s pravom zakljucujemo, stagod da je ovaj pozelio. Jezid ibn Omer je time nesumnjivo zelio postici jedan od dva moguca rezultata: ako bi Ebu Hanifa prihvatio ponudu, drzava bi indirektno zadobila podrsku jednog od najeminentnijih znalaca svog vremena, a to je Emevijama bas trebalo u to vrijeme, vrijeme sveobuhvatne deterioracije i stagnacije; ako bi kojim slucajem odbio, razotkrila bi se onda svima njegova neprivrzenost vlastima, i vise od toga, iscezle bi sve skepse da vjerno i lojalno potpomaze Alevite. Tek onda se je nesto moglo poduzeti protiv njega... (Nastavak u lijevom bloku)

Nazad